Gost u podcastu Sport Kluba bio je Bože Miličević, jedno od najprepoznatljivijih imena hrvatske košarkaške administracije i čovjek koji je obilježio jednu od najuspješnijih era domaće klupske košarke. Od kraja osamdesetih pa sve do 2009. godine bio je direktor Cibone, kluba koji je tih godina bio stalni euroligaš i sinonim za vrhunsku košarku na ovim prostorima, no prije dolaska u Zagreb važan trag ostavio je i u Zadru kao glavni tajnik gdje je proveo punih 19 godina.

U velikom razgovoru prisjetio se legendarne 1986. godine i treće odlučujuće utakmice finala prvenstva Jugoslavije, kada je Zadar nakon dva produžetka u Zagrebu srušio moćnu Cibonu, tadašnjeg europskog prvaka. Govorio je o tome kako se stvarao šampionski Zadar, o atmosferi u klubu, ključnim ljudima tog vremena te posebnoj ulozi trenera Vlade Đurovića u stvaranju momčadi koja je ispisala povijest.

Miličević je otvoreno govorio i o svom dolasku u KK Zadar, poslu glavnog tajnika te načinu na koji je financijski stabilizirao klub u izazovnim vremenima. Dotaknuo se i prelaska u Zagreb 1989. godine, kada preuzima direktorsku funkciju u Ciboni, klubu u kojem će ostati puna dva desetljeća. Na kraju se osvrnuo i na današnju situaciju u Ciboni, novog vlasnika, poteze koje bi čelnici kluba trebali povući u budućnosti te potencijalnu važnost projekta NBA Europe za povratak kluba na ozbiljnu europsku scenu.

VIDEO / Prižmićev trener za SK: ‘Protiv Sheltona je rastao iz gema u gem, a ovaj turnir bio je prekretnica’

ATP

11:42 0

ATP

11:42 0

Prva Hrvatica koja je osvojila NCAA za SK: Medalja s Hrvatskom moj je najveći san

Košarka

25. tra 2026 1

Košarka

25. tra 2026 1

Gospodine Miličević, čime se bavite ovim umirovljeničkim danima?

“Hvala vama na pozivu. Iskreno, više se bavim nego ikada u životu, od ulaganja dalje. Ja sam duh koji ne može ostati miran, nemiran. Sada mi razgovaramo, a meni je pet novih kombinacija u glavi. Ja to smatram prokletstvom, a drugi kažu da je to dar.”

Kad ste došli u Zadar niste puno znali o košarci, ali ste vrlo brzo pomogli da se klub stabilizira. Kako je to izgledalo?

“U Zadru nisu mogli vjerovati da se netko vezao 15 sati uz klub. Ja sam radio dvokratno, ujutro pa nakon toga navečer. I krenem dovoditi mlade igrače. Prvi je bio Petranović. Zadar nema nikoga od dva metra. Onda dođe Blažević, pa Stojko Vranković, pa dođe Sunara, pa dođe Obad. I još je bilo puno njih, ali ovi, nažalost, nisu prošli.”

A kako se tada pronalazilo igrače?

“Preko profesora fizičkog odgoja u školama. Sve smo ih imali. Jako mi je bilo zanimljivo područje Zagore. Dinaridi su ono što je davalo sportaše, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Jugoslaviji. Oni su u biti od Velebita do Prokletija. I to je taj najzdraviji sportski element.

I skupili smo kad spominjete tu 1986. godinu, ta četvorica, uključujući Mlađana koji je igrao poziciju 3-4, bio je jedini kojeg smo imali sa strane i oni su iznijeli tu utakmicu. Pogotovo Stojko, koji je 50 minuta igrao bez sekunde odmora i nije izlazio iz igre. Mislim da je imao 19 koševa i 22 skoka i to je nevjerojatno.”

A Petar Popović? Kako je odigrao drugo poluvrijeme i produžetke, zabio je 35 koševa?

“Znači, u regularnom dijelu mi imamo 85:85 i Petranović šutira preko Čuture, dvije sekunde do kraja. Da je stavio, gotovo! Nema nigdje Popovića. Arapović je isključen radi udarca Pahlića… U drugoj utakmici u Zadru Dražen Petrović nije igrao. Ivica Slipčević, delegat iz Šibenika, rekao mi je da sjednem za zapisnički stol.
I on meni govori, dogovoreno je da će prvenstvo u Zagrebu završiti, da je rezervirano za slavlje i da će se Dražen ozlijediti na zagrijavanju i da neće igrati. Kaže mi: Sve je dogovoreno i organizirano. Budi bez brige.

I stvarno, na zagrijavanju, desetak minuta prije početka utakmice, Dražen se kao okliznuo, a Dedek, pokojni Fattorini, bio je pripremljen i već je imao longetu i to sve skupa. To je trajalo malo duže, mi tu utakmicu dobijemo i sada se igra treća, ta majstorica u Zagrebu.”

Kako su izgledale pripreme za tu treću odlučujuću utakmicu?

“Na Upravnom odboru ja krenem ovako. Za Upravni odbor imamo Hotel Palace, idu odvojeni autobus, a igrači idu u Motel Plitvice. S trenerom i igračima sam bio ja i nama nitko tamo nije smio doći. Dva dana smo bili u biti u karanteni, a mobitela, srećom, nije bilo. Bila je samo centrala, telefon gdje si mogao sve kontrolirati. Mi smo najmanje pet sati vodili razgovor sa Stojkom da ga ne isprovociraju. On je bio najbitniji, bio je nervozan i izdržao je cijelu utakmicu.

Pripreme su bile nevjerojatne. A Vlado Đurović, kao profesionalac, koji je prvi trener koji je sa strane došao u Zadar, sve je držao. Vlado je bio motivator, baš velik, i poslije Kreše je napravio čudo. On je digao za 30 godina svu jugoslavensku košarku što se tiče taktike i načina vođenja. Bio je nevjerojatan. Netko govori da je on bio 20 godina ispred. On je 50 godina bio ispred svih, uključujući sve trenere u Jugoslaviji koji su radili.”

Koliko je Vlado Đurović promijenio Zadar?

“Prvih 16 kola nije bilo ni 10 posto publike u Jazinama jer je postojao otpor prema tome, jer se smatralo da samo do Relje može biti struka.I onda kad je krenuo rezultat, mi kad smo igrali polufinale i finale, da je tada bio Višnjik, bio bi malen! Vlado je stvorio takvu kemiju s igračima. Bio je s njima 15 sati dnevno, samo što nije spavao tamo. Non-stop je razgovarao s njima i to je bio ogroman pomak, ta košarka u stručnom smislu. Bio je uporan, pedagog vrhunski i točno je znao kada treba zahuktati atmosferu i nije slučajno da je ovako završilo. Plus, on se ugodno iznenadio onim što je zatekao u Zadru, kako je bio organiziran klub.“

U ostatku razgovora za Sport Klub, koji možete pogledati u video prilogu, Miličević je govorio i o svojim danima u Zadru, o tome kako je financijski stabilizirao klub te kako je 1989. godine prešao u Cibonu i postao direktor. Na čelu zagrebačkog kluba proveo je dva desetljeća, a osvrnuo se i na današnju situaciju u Ciboni, novog vlasnika i buduće poteze kluba.

Dotaknuo se i aktualnog hrvatskog izbornika Tomislava Mijatovića, čovjeka s kojim je godinama surađivao u Ciboni.

Kakav je bio Tomislav Mijatović u tim danima?

“Mali Mijatović, ja ga zovem Mali, on je meni iz općine moje. On je rođak Zorana Planinića i on je opismenio tehnički klub. On je sve držao. Došao je u klub kada je Spahija bio glavni trener. Ja odlazim iz Cibone i mi se u podrumu Cibone sretnemo. On meni kaže: Direktore, čuo sam. Idem i ja jer ovo bez vas neće ići.”

Je li vam drago što je Tomislav Mijatović postao izbornik Hrvatske?

“Ne samo da mi je drago. On je takav dečko. Znači, kada igrača zadužiš nečim drugim, nema onoga što on neće napraviti za tebe. Oni koji s katedre rade i misle da oni mogu ovo, to je najveći problem tih trenera, onda njihovi igrači, ne da ih izdaju, nego nije to takav angažman. Imaju obraza do kraja ih ne ispratiti. A pogotovo radi toliko dugo u ozbiljnom klubu kao što je Efes. On ima i europskog iskustva i sve. I otkako je došao u reprezentaciju Hrvatske, vidi se pomak.”

Od početaka u Zadru do europske Cibone

Miličević je u razgovoru posebno istaknuo kako je upravo u Zadru prvi put ozbiljno odvojen menadžment od svlačionice, naglašavajući da je bio prvi profesionalni izvršni tajnik u jugoslavenskom sportu. Klub je tada funkcionirao kao ozbiljan sustav, ulagalo se u infrastrukturu, igrače i razvoj, a Zadar je, prema njegovim riječima, bio financijski potpuno samoodrživ bez pomoći grada. Prisjetio se i velikih projekata koji su tada planirani oko kluba i Jazina, ali i brojnih opstrukcija koje su na kraju zaustavile taj razvojni zamah.

Govoreći o odlasku u Cibonu 1989. godine, otkrio je kako je poziv iz Zagreba stizao godinama te da su čelnici kluba dugo tražili osobu koja bi mogla stabilizirati sustav nakon ere Mirka Novosela i Dražena Petrovića. Posebno je govorio o Stojku Vrankoviću, kojeg naziva svojim “četvrtim djetetom”, ističući njegov karakter, disciplinu i moralnu čvrstinu, kao i činjenicu da je bio jedan od ključnih igrača generacije koja je obilježila Zadar.

Po dolasku u Cibonu, zatekao je klub s velikim dugovima i bez jasnog sustava, ali i s ogromnim potencijalom. Ističe kako je prioritet bio financijski stabilizirati klub, podmiriti stara dugovanja, uključujući i obveze prema Draženu Petroviću, te ponovno postaviti Cibonu na zdrave temelje. U kratkom roku klub je stabiliziran, dovedeni su važni igrači poput Zdravka Radulovića iz KK Bosna, a paralelno se ulagalo i u infrastrukturu, medicinski segment te razvoj mladih igrača.

Posebno ponosno govori o stvaranju sustava za razvoj talenata, stacionaru za mlade igrače i projektu druge momčadi Cibone, kroz koji su stasali brojni budući reprezentativci i treneri. Naglašava kako su upravo u tom razdoblju stvoreni temelji za razvoj trenera poput Ace Petrovića, Jasmina Repeše, Nevena Spahije i Tomislava Mijatovića i Dražena Anzulovića uz jasnu filozofiju da klub mora stvarati vlastite ljude i dugoročno graditi identitet.

Na kraju se osvrnuo i na današnju Cibonu, projekt NBA Europe te mogućnost da Zagreb ponovno postane važna europska košarkaška adresa. Smatra kako bi upravo uključivanje Cibone u budući NBA Europe sustav moglo biti ključno za povratak kluba na veliku scenu, uz uvjet financijske stabilnosti i jasne organizacijske strukture. Govorio je i o novom vlasniku Victoru Dodigu, za kojeg vjeruje da ima ozbiljne namjere i potencijal pokrenuti novu eru kluba, posebno kroz proces preoblikovanja i stabilizaciju odnosa s Gradom Zagrebom.

Gledatelji u Hrvatskoj program regionalnog sportskog kanala Sport Klub i ubuduće će moći pratiti na A1, Hrvatskom Telekomu, Telemachu, Total TV-u, OptiTV-u, te preko platforme EON koja je dostupna svim gledateljima.